Nova Istra

334 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Božidar Alajbegović od mladih parova koji žive s roditeljima, te dočeka nove godine uz TV..., svodeći se na književnim konvencijama na skamenjeni urbanitet sa stalnim ikonografskim repertoarom – pivom, navijačkim tučnjavama, marihuanom i urbanim zagrebač- kim slengom. Otad je prošlo osam godina, no stanje je s tzv. stvarnosnom prozom gotovo jednako. U hrvatskoj prozi još uvijek, primjerice, nema obespravljenoga radništva, nezaposlene mladeži ili zapjenjenih hordi koje u urbanim središtima premlaćuju sudionike gay pridea ... Do pojave Stipanićeva romana u toj prozi dosad nije bilo ni narodnjačkih klu- bova, koji po posjećenosti uvelike premašuju utakmice domaćega nogometnog prvenstva, iako su navijačke skupine, rečeno je, neizostavan klišej tzv. stvarnosne proze. Stipanić, dakle, uvjerljivo tematizira u našoj književnosti dosad uglavnom prešućenu (bijelu) pjegu hrvatskoga urbaniteta, koja uvjerljivo oslikava degradaciju urbanoga, naglašavajući deevolucijski proces što je iz socijalne sfere krake proširio u sferu kulture, koja je tako sramotno mucalizirana . Štoviše, kriteriji danas nisu srozani samo u kulturi, uz prevlast konzumerizma i kolektivna predavanja najni- žim strastima, čega je svjedok i sudionik svaki posjetitelj tzv. narodnjačkoga klu- ba. Kako Stipanić u romanu p(r)okazuje, tamo ne navraća samo nisko obrazovana publika, već i profesori, odvjetnice, novinari, glumci, itd.! Roman je oštra kritika maskulinističkog, patrijarhalnoga društva koje ženu drži pukim seksualnim objektom, u što se na koncu u protagonistovoj mašti pretvara čak i lik Majke Božje (sic!). Ultimativni seksualni objekt svakoga kluba, kafića, dis- koteke – lik konobarice – svjetonazorno je zapravo najosvješteniji i najliberalniji lik u romanu, čime se naglašava kritika patrijarhalne sredine. Autor ne propušta upozoriti na antiintelektualizam kao bitnu značajku društva i vremena u kojemu živimo. Protagonist, besperspektivni pisac, često se prisjeća babinih riječi iz dje- tinjstva: „ Dite, od knjige ćeš samo oči pokvarit. Dite munjeno, niki te ne tira, a ti čitaš. Bolje nauči kakoš novce zaradit ”, te je na rubu odluke da se ostavi pisanja i vrati polulegalnim ili posve ilegalnim aktivnostima. Pisac demistificira kult reda u Eu- ropskoj uniji, svjedočeći iz prve ruke o nesređenosti redarske službe u njemačkim klubovima, gdje često rade „tipovi s dosjeima” i neonacisti. Međutim, uz inovativnost glede tematizacije subkulture tzv. narodnjačkih klubova i uvođenje „profesije” izbacivača kao svojevrsna proletera suvremene pop- -kulture, te uvjerljivu deskripciju miljea u koji je priču smjestio i točno usmjerenu društvenu kritiku kao pozitivne značajke, fabularna predvidljivost i antiklimaks raspleta, s druge strane, očite su manjkavosti Stipanićeva pisma, koje stilistički nije dalje razvijeno nakon nastupne knjige priča. Tekst je „neizgalačan”, uz mnoštvo stilističkih nezgrapnosti i nesretno odabranih formulacija, iako izrazito filmičan, duhovitih dijaloških scena i do polovice rukopisa vješto građene napetosti, koja