Nova Istra

331 Darija Žilić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI osmisliti. No posvuda je memento mori , posvuda manirističke slike boli, medije- vističke slike smrti i melankolije, biblijske slike patnje i stradanja te tihe molitve Allahu... na toliko mjesta svijest o kraju svijeta, o sudnjem danu, o Zemlji koja se raspada u blatu i glazbi, koja jedina ostaje nakon svega, kao jedina „ne-ljudska“, jedino istinsko Božje remek-djelo (pjesma „W.A. Mozart, Misa u D-molu“. Uosta- lom, nije slučajno da se pjesnik poistovjećuje s biblijskim Jobom i da mu se obraća: „Zašto si mi, Gospode, dao mogućnost da pišem / Da zapisujem i pamtim samo ono što zaboraviti treba“. Pjesnik je onaj koji bilježi i čuva sjećanje na ljudsku nesre- ću, jer ovaj je svijet napušten od Boga. Gradove su napustili „I bogovi i ljudi“, samo groblja „bujaju“ (pjesma „Snijeg“). No ipak, kao da se osjeća prijetnja kako će sve što je napisano biti izbrisano i da će se povijest, odnosno da će se novi ratovi, koji su temelj te povijesti, ponovno dogoditi. Stojić nerijetko cinično komentira besmisao ljudskih žrtava, jer u tranziciji se odvijala privatizacija, a „zlatna koka“ na kraju postaje važnijom od ljudi „koji su svoj život dali braneći poštu, to jest državu“ (pje- sma „Iz tranzicije“). Cinično promatra i licemjerje novinara i pisaca, tranzicijskih intelektualaca, koji su često samo huškači. Pjesnik piše o prognaničkoj sudbini – u nepoznatim gradovima traži podsjetnik na izgubljene dane mladosti („Rukama masline“). U pjesmi „Dunia I“ lirski se subjekt obraća božici Dunii, supostavlja ras­ koš zapadnjačkog svijeta i sudbinu vlastita kraja u kojem „tako lako ubijaju ljude“. Čini se kao da pjesme zapisuje u jednom dahu , djeluju himnično, snažno, pojačane su hiperbolama i mitološkim slikama. Nije slučajno to što u podnaslovu knjige stoji „eolske prozodije“. Eolsko priziva djelovanje vjetra, a uvršteni stihovi kao da su iz usmene književne tradicije, kao da govore o neumitnosti, o vjetrovima koji pokreću Zemlju i donose nemir. Pjesnik ističe pripadnost kršćanstvu, jer ono je (i) kulturološka odrednica koja obilježava i njegovo stvaralaštvo. Premda kršćanstvo naziva „mrtvim“, pjesnik se oslanja na njegove simbole, slike, ironično govori o vje- ri, ufanju i ljubavi, o ružnoj ljudskoj prirodi. Pojedine su pjesme posve apstraktne, odnosno sintetiziraju doživljaj i iskustvo svijeta na metafizički način, a poneke su pak posve konkretizirane – to su one pjes­ me u kojima se lirski subjekt prisjeća vesele, pastoralne mladosti, jedrih erotičnih prizora, življenja u inozemstvu ili pak povratka u domovinu. Pjesnik se poistovje- ćuje s ocem koji je izgubio sina (pjesma „Omarska. Smrt voli lepa imena“), s junaci- ma nezavršenih ratova, s Izakom, Abrahamovim sinom. Ima i duhovitih tekstova kao što je pjesma „Nigger“, koja blagim humorom govori u suočavanju dva svijeta . Ironično se govori o elektroničkoj budućnosti („Elektronska kuća u Bosni“). Stojić nerijetko u pjesmama spominje svoje književne uzore: Krležu, ekspresio- nističkog pjesnika smrti i rata G. Benna, te filozofa koji izražava pesimizam glede budućnosti civilizacije i kršćanstva, E. Ciorana. Zanimljivo je autopoetički uočio i