Nova Istra

328 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Tomislav Marijan Bilosnić se našao na žuđenom orfičkome mjestu, u zlatorunoskome prostoru, okružen Po- stankom i Potopom. Šipićeva poezija tako postaje i osobna biografija, ono što se namjenjuje svetim spisima tako može postati i intimnim dnevnikom, jer osobno i opće ovdje je samo jedno Janusovo lice s dvije maske, dvije obrazine, čiji će izrazi konačno „spojiti či- tav svijet“, kao kakav zatvoren prostor, triljski vrt, jadranski otok, ili panonsku stepu, svejedno, jer u svakome od ponuđenih slučajeva autor pronalazi svojevrsno duhovno središte, izdvojenost sličnu kakvome gnijezdu besmrtnosti. Kod njega i obiteljska (ili prijateljska) privatnost prerasta u udaljenu „plavet mora“, u traženje one male čestice „dobitne sreće“ koja na kraju može biti i Božja čestica, prostor koji nije dopušten nikomu do pjesniku samom i svim onima koje on u pjesmama dozi- va, a takvih nije malo, od Adama do alkara, svih onih koji štuju vječne kozmičke zakone, koji idu svijetom izdvojeni „krugljom na kruglje“, koji poput lađa krenulih po potopu „i danas plove“ podjednako „u dalekoj Panoniji“, ili negdje „iza gorućih oblaka“, tamo gdje se „ispinje more“, gdje se preobražava po tisućiti put iznova po- vijest i predanja od Nina do Boke, od Sinja do Žminja, i kudikamo drugdje, uvijek gdje se može naći kakva „morska trava“. Kod Šipića će se i zagorsko-dalmatinski „kamen pretvoriti u brodove“, brodovi će uploviti u Cetinu, jer jezik je njegov jezik mora, jezik Mediterana, jezik vode u kojoj i „udice čekaju u tami da bi nahranile ribe“, jer na izvoru ne izvire samo voda, već i vrlina i milosrđe, čistoća i mudrost, moć govora, moć istjecanja i utjecanja, bivanja, Božja svemoć da bezoblično obli- kuje kao klicu svih oblika. Mediteranac uza sve i prije svega, ovaj čakavac, Vlaj koji je otočanin po nagnuću, jer je otok kao i kakav zatvoren triljski vrt ili kraško polje Zagore, prostor izme- đu ovoga i onoga svijeta, uvezujući ovu triljsku ogrlicu, triljsku grotulju, uplićući je i saplićući, uvalovljavajući iz jednoga u drugo prijelazno stanje, preobražavajući apstraktne mogućnosti zemljopisa, biofilije i morfologije, toponimije i topografije, memorablije i arkadije zavičaja, arheologije i povijesti, konačno svoje doživljaje, su- srete, u nova materijalizirana, stvarna stanja i sjećanja, zapravo u snove u kojima konačno poezija i završava. Ili, od prvotnih snovitih prostora između Zrmanje i Cetine, na „triljskom nebu“, preko Stepa i Mediterana, kuda se protegnula tajna pregolema, Šipić čas renesansno kao u suodnosu s Rokom Dobrom u pismima Ži- rijaninu, gdje pisma zapravo jesu pjesme, čas borgesovski moderno služeći se cita- tima, kao u ciklusu pjesama nazvanih Stepa, ispisuje niz asocijacija, poruka, misli, interpretacija, vizija, nudi toliko simbola i emocionalnoga naboja, da mu stihovi najčešće i teku kao voda, kao rijeka, kao more, ono što spaja i dijeli, što nas rađa, ubija i obnavlja, čemu se sve žrtvuje kako bi zadobili novu moć plodnosti. Kao što je Jahve razdijelio more na dvoje da bi Izraelci mogli proći po suhu, ne