Nova Istra

327 POTOCI ŽUBORA, GDJE SVAKA PJESMA GOVORI SVOJIM JEZIKOM Igor ŠIPIĆ: Pronevjerom oblikâ , Kulturno društvo Trilj, Trilj, 2012., 141 str. Šipić je od one vrste pisaca koji cijeloga života pišu jednu jedinu knjigu, pa je zato i moguće da u istome izdanju objedini Stepu , odnosno Koljnofske susrete , Triljsko nebo i otok Žirje , odnosno onoga drugog pjesnika u sebi, očekujući da i njega kao Ahilejevo tijelo Tetida prenese na bijeli otok, u vječnu sol, gdje bi se poput kakva srednjovjekovna histriona kristalizirao, neprestance blizak, dapače u suodnosu s morem koje se još jedino ispriječilo između njega, pjesnika i Boga. Ovakvo romantičarsko poimanje književnosti pretpostavlja vjerovanje kako sva- ka pjesma govori svojim jezikom, glasa se svojim glasom, dapače to se povjerenje daje i svakome stihu koji sad pjesničkim glasom izražava isključivo sebe, progovara jezikom koji nas uvijek i iznova vraća početcima, pričama, slikama i doživljajima koji otkrivaju neki novi svijet, i upućuju nas u njega, e da bismo konačno stigli u „golo djetinjstvo“. Tu razliku može shvatiti samo onaj koji život shvaća (i prihva- ća) kao stalno putovanje, plovidbu, iz ovozemaljskoga vrta u rajski vrt, iz jedne vrtače u drugu, s jednog na drugi otok, iz sjena na svjetlo i iz svjetla u sjenu, koji ploveći, brodeći, jedreći, pa i plivajući morem kroz dinamičnost njegovih valova, tako očišćen vodom, vraća se iznova pitanjima izvora, gdje će i izvor Cetine postati bešćutnim mogućnostima, kao što će „svi životi, svi brodovi Mediterana“ ploveći zavičaju odlaziti k svome posljednjem utočištu. Ni na otok Žirje, k svome prijatelju i kolegi, pjesniku Roku Dobra, ne stiže se nikako drukčije do plovidbom, a sve kroz pletenice valovlja uvezane poput stihovlja, gdje lirski tekst neraskidivo vezan je s emocijama, kao i obrnuto, gdje moć emocija živi kao tijelo teksta, pa je napisano svjedok svega što se zbilo među pjesnicima, svaki „odnos noža i srca“, svako pitanje u kojemu se mogu „pronaći moje tajne“, kao i tajne onoga drugoga na otoku, koji