Nova Istra

325 Tomislav Marijan Bilosnić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI svoje hrvatske, ono more koje treba prijeći da bi se sačuvao jezik i srce, duh i duša, koje u isti mah može biti početak nove plovidbe ili konačni njezin svršetak. I tako, Skoro će petstotina godina , / Ne vidje’ dana što ne plaka / Nad svojim korijenima , nad klicom, počélom života svojih pređa, izvan kojega nitko od nas ničesa dobroga ne može tražiti. Kao što se nije imalo što tražiti na Putu dudova , živeći uza željeznu zavjesu, na crti granice koja je ideološki dijelila Istok od Zapada, počesto vlastitu neuzoranu njivu, životareći Onkraj propala carstva , u nigdini, u minskome polju, u bodljikavoj žici u ime ugarskih makova . Od stare koljnofske crkve BDM, u kojoj se štuje Gospa od Loreta, vodi Put dudova prema stepi u zelenu stepsku pustoš, put današnjega graničnoga prijelaza, prema braći u Austriji, Slovačkoj i Moravskoj, na kojemu se danas, da nije tragičnih sudbina, smiješnima čine donedavna ideološka, državna i svjetovna razgraničenja i bezdušna razdvajanje selâ, posjedâ, pa i samih obitelji. I kako se čovjek na takvu putu ne bi molio, pa se Šipić u pjesmi naslovljenoj jednostavno Molitva za Loriku , mada su sve njegove pjesme u koljnofskome ciklusu zapravo molitve, prisjeća i legende o Loriki Nádasdy, čije je ime izravno vezano za kult Gospe od Loreta, pitajući se i išteći nad njezinim vječnim spomenom – Hoću li ikada više vidjeti / Toliko latica / Toliko zapaljenih svijeća / Koliko danas sapeh stri- jela / Bdijući nad Tobom ... A što drugo i pitati ovdje gdje je zemlja okrenuta nebu ljubeći se i istodobno preobražavajući se iz mraka u svjetlost. Drugi i drukčiji ciklus pjesama, mada isprepleten s prethodnim, utkan i umre- žen u nj, Šipić ispisuje u pjesmama u kojima se obraća prijateljima, kolegama, oni- ma s kojima hodočasteći u Koljnof pomišlja (i promišlja) na put iza, zavičaj, domo- vinu, prošlost njezinu, na ono što je središte svijeta u duši svakoga čovjeka, gdje se prostor otvara suncu i mjesecu, ali i sinovima svojim kao prvo i posljednje utočište. S pravom će taj ciklus biti otvoren posvetom Đuri Vidmaroviću, onome koji je i inicirao Koljnofske susrete, koji se već godinama bavi našim čovjekom u rasuću, njegovim životom, djelom i jezikom. Pjesma Loza hrastova posvećena Đuri vraća me u Lipovljane, u njegove rodne Piljenice, gdje je doista sve isprepleteno hrasto- vinom, svetim drvom mnogih predaja, da se čini kako je Ova riječ hrast / Ovaj križ je hrast / Ovo prijestolje hrast / Sve je hrastovo ..., Perunovo ili Zeusovo, svejedno, jer se Jahve i Abrahamu objavi kraj hrasta, čiju dugovječnost čini mi se najbolje i možemo pojmiti u panonskoj ravni, nad morem utonulim u daleku prošlost, u dubine podsvjesnoga. Zemunička uzdarja pjesma je posvećena TomislavuMarijanu Bilosniću, a u kojoj se ravnokotarski, mediteranski topos pretapa s onim (viđenim) gradišćanskim, gdje je zemlja još topla , pa Čeka čeka da ispere / Svoja ktonska grla / Pa da vino poteče ... Kotari tako postaju Burgenland u čijim je dvorima toliko tiho da se čovjek uvijek nada kako će u njima sresti Tvorca svega svijeta . Kad piše pjesmu (Ča) Sabor , Šipić će u Gradišću naći odjek Nina, Boke, Senja,