Nova Istra

324 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Tomislav Marijan Bilosnić U Kisegu, gradu-tvrđavi, Šipić će se prisjetiti našijenca, hrvatskoga plemića, Senjanina, diplomata i vojskovođe Nikole baruna Jurišića, vrhovnoga kapetana i savjetnika kralja Ferdinanda I., koji će se proslaviti neviđenim junaštvom, kakvo ne pamti ni holivudska filmska vrpca, kada sa svega 700 Hrvata, pred Kisegom, zaustavlja 140.000 Osmanlija u pohodu na Beč. A uzmogao je to samo zato što je uz njega bio Bog Kad se Kiseg branio i sam mirišući olovni zadah . Hrvatska volja i smjelost, strast i snaga trajno vezani za Božju milost, tako su i na ovim ugarskim stranama još jednom (u stvarnosti) idealizirali svoja ljudska svojstva. Sad kada se s tintarnicom punom krvi , perom umjesto sablje, pjesnik sjeća Jurišića, pita se s pra- vom hoće li izdržati bjelina papira snagu sedamsto njegovih orlova, onih kojima je pošlo za rukom da ujedine nebeske i zemaljske sile. Nažalost, ovaj hrvatski podvig u nacionalnoj historiografiji ne zauzima neko izrazito mjesto, a kamoli da ga se pamti u mitološkim i epskim ciklusima hrvatske kulture, pa je njegov lirski spo- men u Koljnofskim susretima aktualizacija svih onih hrvatskih povijesnih vremena kada su zvijezde brojale svoje mrtve , kao što to na ovim stranama čine kroz polumi- lenijski povijesni hod. Puzeći plazeći u svom jeziku Šipić Ferdinandu Sinkoviću, gradišćanskohrvat- skom pjesniku, posvećuje pjesmu Molitva za orgulje, jer moć jezika moć je božan- skih orgulja, i do kraja njega mogu razumjeti samo pojedinci, pa i oni u zasebnim duhovnim stanjima. Franju Pajrića (može starijeg i mlađeg, to se ostavlja otvore- nim), koljnofske dične potomke, Šipić vidi kao jecaje što dolaze iz Majke krošnje , pa svoje domaćine na susretima i njihovo obiteljsko stablo u duhu Eliadine teori- je smatra onima koji izravno nasljeđuju prvodošle pretke na gradišćansko tlo. A kamo je to zapravo došao naš narod, K nigdini – Nigdino / Kad narod svoj povedeš / Ostavi vrata otvorena / Možda se jednom vratiš / Kao gola činjenica . Nigdina je prazna, jalova, udaljena od Boga i samo njegovoj milosti prepuštena, zato je njezino očitovanje moguće samo u jeziku i njegovu krajnjem spasenju. Samo se riječ može povezati s besmrtnošću, pa se tako i s hrvatskim nacionalnim opstankom povezuje materinska riječ. ‘533. u Šopronu , kako je naslovljena pjesma nadahnuta ovim gra- dom , burgom ; pjesnik će glasno zazvati Petstotina muževa / Petstotina nevjesta / I petstotina riječi / U jednom svežnju / O jednom štapu , sugerirajući kako su te izvorne stare hrvatske riječi nastale prije negoli su ih davni pretci donijeli ovamo u jednome svežnju . One i danas, poslije pola tisućljeća otkrivanja tajne Božje volje, tumače uvi- jek svježu i nepromijenjeno istu vjeru u postojanje i stvarnost. Zato je gradišćanska riječ s vremenom na sebe preuzela samu bit svoga naroda. Glasovitom koljnofskom učitelju, autoru niza crkvenih napjeva, Mihovilu Na- koviću posvećena je pjesma Povratak u Arvatiju , gdje ovaj žučljivi zagovornik novo- gradišćanskoga hrvatskog pravopisa sniva more, dolazak na more, more i kraljeve