Nova Istra

323 Tomislav Marijan Bilosnić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vrlo iscrpni pogovor Koljnofskim susretima piše njihov urednik, književnik Đuro Vidmarović. Za pjesme Igora Šipića uvrštene u ovaj ciklus kazat će: „On slije- di činjenicu da je upravo hrvatska uljudba i duhovnost rezultat simbioze pretkršćan- skih ‘stepskih’ sadržaja donesenih iz neke daleke prapostojbine, s grčko-rimskim poganskim kompleksom koji se evidentno ugradio u judeo-kršćansku civilizaciju“. A sada se vratimo pjesmama Koljnofskoga ciklusa koji otvaraju pjesme Stepa i, ne slučajno, Adamovo rebro . Stepa upućuje na panonsku pustaru, prostor pod čijim plaštem valja prepoznati, ili pak tek tražiti skrivenu zbilju, početnu nerazlučenost i krajnju spoznaju, antejsku postojanost i stvaralački impuls. Krećući u stepu kao kroz pustinju, pjesnik iznalazi i upućuje na svoj put u Obećanu zemlju, na ono u čemu se odlučio tražiti svoju bit, a to je riječ, prvu riječ, onu iz koje je započelo stvaranje, kao što je ljudska obitelj započeta iz Adamova rebra. Riječ je, dakle, po- put samoga životnoga počela, ona je s dahom od Boga dana ljudima kako bi čuvali i obnavljali zametak njezine klice. A to je moguće samo u stepi, u zemlji, od čega je i sačinjeno Adamovo rebro, kao i on sam koji je tek reinkarnacija Riječi, onih ri- ječi koje nas zatiču već u narednim pjesmama, gotovo tendenciozno naslovljenima Braći i sestrama , Cedrove lađe i Navigato r, onome što simbolizira ambivalentnost mitskoga svijeta, sve njegove suprotnosti i dvojake tendencije, ali i antagonističke stvaralačke funkcije. Gotovo na razini mitologije izvornih naroda, u pjesmi Bra- ći i sestrama Šipić pjeva: Bože / Ti si stvorio Sunce / I zato jedino Tebi vjerujem, / Posjedi mojih sestara i braće / ne vrijede ništa, / Samo jedan dan bez svjetla / I oni nemaju ništa. Titraji svjetlosti ovdje nama smrtnicima omogućavaju kušanje božanskih radosti vječnoga života u titrajima riječi (u konkretnome slučaju, u nji- hovoj očajničkoj izoliranosti), u nedokučivoj lirskoj kakvoći. U dijapazonu ovakva raspoloženja Domovina nikada nije daleko ( Cedrove lađe ), posluhnemo li, ona šumi u riječima, u stihovima, u pjesmama svojom punom uvjerljivošću. Pa kuda, onda, to i gdje plove cedrove lađe kroz ušice igle , kamo li ih Navigator upućuje, do li u doli daleke Panonije, u kojoj je nekoć Svevišnji i brodove vezivao, u lukama kroz koje ga pjesnička odiseja slijedi zemljom ugarskom , u čijim se jezerima naziru ostatci slavna mora . A bez toga panonskog mora, u kojemu pjesnik za svoj jezik nazire brodolom života, ne bi bilo ni strasti, kao ni spomena na prvobitan izvor, na kretanje, i sve ono drugo što simbolizira prijelazno stanje kako u materinskom jeziku, tako i u svim apstraktnim mogućnostima, te svim zbiljnostima koje taj jezik nudi. Jezikom i zbog jezika ovdje se zaziva Navigator , kao izvršitelj Božje volje, da krene u potra- gu za izgubljenom riječi, za prvobitnom objavom, po kojoj ćemo opet zajedno u zajedničkom duhovnome središtu primiti izraz svjetlosti, edensku hrvatsku riječ, onaj jezik koji će pamtiti i razumjeti sav narod što vazda čeka , pa čak i njegove ptice nebeske.