Nova Istra

321 RÁVAN ZEMLJE GOROM DIĆI Igor ŠIPIĆ: Koljnofski susreti , Panonski ljetopis, Pinkovac / Güttenbach, 2011. Šipićeva pjesnička rukovet Koljnofski sureti , u zbirci Pronevjerom oblikâ (Kulturno društvo Trilj, 2012.), preimenovan u Stepe prema istoimenoj uvodnoj pjesmi, ne- sumnjivo fluidnog pjesničkog jezika, lirika je putovanja, viđenja i sjećanja opsjenje- na intimnim osjećajima, gdje se u svakoj pjesmi započetoj u molitvi doživljava obrat poruke, time što se pjesma preobražava u aktualnu zbilju o povijesno-prostornom rasuću hrvatskoga nacionalnog bića. Tako nam je ovdje tek naizgled lako pratiti nukleus inspiracije, njezin povod i temu, fermentaciju i zrenje i, konačno, pjesnički produkt natopljen gorčinom i strepnjom, krikom i molitvom, pitanjima same sud- bine, jer je ovo poezija konkretnih tema o jednom etničkom arhipelagu osuđenom na tuđinsku vlast, režime i jezike, a koja bi da u svom bolnome pjevu prevlada zdvojnost i beznadnost onoga nad čim plače. Koljnofski susreti simbolički sadrže dvadeset i dvije pjesme (ako najavljeni ciklus Dotaknuti triljsko nebo računamo kao najavljenu, pridodatu pjesmi, što iz svega sli- jedi da treba činiti), što će reći kako se pjesnik kroz njih očituje kao biće u svojoj raznolikosti tijekom vlastita života, što je u Šipićevu slučaju gotovo notorna istina. Naglašena je ovdje raznolikost i prostora i vremena. Kada znamo kako, recimo, Otkrivenje sv. Ivana ima dvadeset i dva poglavlja, dok se molitvenik sastoji od dva- deset i dvije molitve, postaju nam jasne i ove Šipićeve molitve u kojima se pokušava sažeti upit i vapaj Bogu o pitanju opstanka izvornoga hrvatskog jezika koji čuvaju gradišćanski Hrvati, potomci izgnanikâ sa svojih domovinskih ognjišta, bunara i vrtova. Vapajem Bogu Ocu ovdje započinje gotovo svaka pjesma, pa i ona Na kraju puta gdje se, konačno, kao i u počélu, poručuje, Bože: