Multimedija Istarski ogranak DHK

Istarski ogranak DHK Pula Multimedija Istarski ogranak DHK Miroslav Mandić Manda - Galerija

[Fotogalerija] Miroslav Mandić Manda - Galerija

Pisati o likovnom izrazu Miroslava Mandića - Mande nije nimalo lagan ni posebno zahvalan zadatak.* Nezahvalan je prvenstveno stoga što je čitav Mandin život bio umjetnost te je još za života postao istinskom legendom pulske alternativne scene. Bio je kompleksan umjetnik koji svoje artističke porive nije mogao usmjeriti samo u jednom pravcu, baviti se isključivo određenom umjetničkom disciplinom ili se odlučiti za pojedini medij ili metieur. Umjetnost je Mandi predstavljala način življenja, alternativa, moralno načelo, a performance stilski izraz. Umjetnost je bila ekvivalent njegova bitka te se ne može odvojiti od njegova bića i svakog trena njegova življenja.
Kao što je bio otvoren prema svim umjetničkim porivima i izazovima, tako nije mogao odoljeti a da se ne okuša i kao likovni umjetnik, točnije slikar. Možda upravo njegova likovna ostavština na stanovit način sažeto govori o otvorenosti i radoznalosti njegova karaktera. Njegove skice, crteži, slike i skulpture - unatoč potpunoj stilskoj i izražajnoj različitosti - sadrže zajedničku težnju k eksperimentu, k istraživanju otvorenosti raznim utjecajima. Nije težio perfekcionizmu, niti ga je on zanimao, nije težio istraživanju problema, već mu je bilo dovoljno načeti ga, a nije težio ni larpurlartizmu ili uvriježenim estetskim kanonima. Od školskih crteža ženskih aktova, studija glave i ostalih crtačkih vježbi, preko brojnih akvarela i crteža tušem do složenih kompozicija, Manda je težio prikazati nešto na rubu realnosti i fantazije, stoga je neprekidno eksperimentirao - bilo s motivom, bilo stilskim načinom njegove izvedbe.

Dotakao je pointilizam, analitički kubizam, nadrealizam, lirsku apstrakciju, dadaizam, pop art, apstraktni ekspresionizam, ali nigdje se nije duže zadržao - ne želeći zaći u srž problema, već ga samo načeti. Problem je ostavljao na površini, vjerojatno zadovoljan postignutim rezultatom, ali i poticajem da krene dalje u nepoznato. Likovnost mu je služila isključivo kao kamenčić u slaganju mozaika vlastite umjetničke istine. Veliko je pitanje bi li, da se opredijelio za likovnu umjetnost, uspio kao slikar. Njegova ostavština upućuje na nesumnjivi talent, na određenu educiranost praktične i teorijske provenijencije i iskrenu umjetničku znatiželju. Međutim, ona istodobno govori i o nedostatku koncentracije za rješenje određena likovnog problema, jer se zadovoljavao upravo postignutim, trenutnim rezultatom koji ipak ne zadovoljava temeljne postulate struke.
Unatoč težnji prema eksperimentu, Manda je u slikarstvu nalazio i trenutke potpunog opuštanja, što bi ga približilo kategoriji “nedjeljnog slikarstva” da ga njegov istančan umjetnički nerv nije udaljavao od ugode i vraćao ga daljnjim pokusima, što se može vidjeti na mnogim kompozicijama, idilično započetim, a grčevito i fantazmagorički dovršenim. Nadrealizam ga je doista zaokupljao, ali ne u smislu manifestacijske zadanosti, već kao intimna vizija fantastične stvarnosti. Mnogobrojne maske, pogrebne povorke koje iz realnosti prelaze u apstraktno-fantastičnu viziju, naglašeno realistično slikani boškarini što izranjaju iz vrtloga apstraktnog neba, jasno govore o neodređenoj granici između Mandine mašte i stvarnosti. Je li želio odati svojevrstan hommage Duchampu, njegovoj Mona Lisi i ready-madeu kada je Bogorodici na jednoj nađenoj oleografiji naslikao brkove i muške obrve, ili je to bio njegov intiman stav prema crkvi i religiji? Mnogi slični upitnici nadvijaju se nad Mandinim likovnim izrazom, a vjerojatno i sam, svjestan prevelikog broja postavljenih pitanja na koje nije znao odgovoriti ili je samo sporadično nudio rješenja, Manda nije odlučio postati slikarom.
Budući da većina radova nije datirana, nemoguće je doznati što je u koje vrijeme radio, ali moj je dojam da je radio usporedo. Pluralizam likovnih problema koje je dotakao nije mogao nastajati sustavnim putem, jer tada bi Manda znatno dublje ušao u istraživanje pojedinog likovnog problema, već su mnogi stilski izrazi stvarani paralelno, gotovo stihijski, ostajući isključivo na površini, tek naznaci pripadnosti određenom umjetničkom pravcu. Mandu bit problema i zanatska vještina nisu zanimale.
Otvorenost interesa bila je ono čemu je težio, a perfekcionizam izvedbe i problemsko mišljenje ostavljao je po strani, možda onima koji umjetnost stvaraju, ali je istinski ne žive.

Mladen Lučić, Zagreb

Galerija slika: