IZMEĐU LAVA I ORLA (IId)

22. Prosinac, 2002 - 11:12

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Lupoglav (Brigido)

U selu, 12 km JI od Buzeta / VL

Zapušten i dijelom u ruševnom stanju.

Kupivši, kao što je već spomenuto, 1634. za 42.000 rajnskih ft. Lupoglavsku gospoštiju, tršćanski barun Pompeo II. Brigido započinje 1636. gradnju novog kaštela uz samo selo Lupoglav. Pompeo II. umire 1640. u Grazu ne dočekavši njegovo dovršenje. Nasljeđuju ga braća Lorenzo i Girolamo Brigido, koji dovršavaju gradnju kaštela 1643.109 Po formi nov kaštel spada u prijelazni oblik utvrđene palače, s još uvijek jako naglašenim obrambenim elementima. Kod gradnje je dijelom korišten kamen staroga srednjovjekovnog burga.
Lupoglav ostaje u posjedu obitelji Brigido (koja je 1777. uzdignuta u grofovski rang) sve do izumrća te obitelji. Posljednji muški član obitelji, grof Paolo Maria Brigido (1782.-1848.) istakao se 1813. u borbama protiv Francuza u Istri, priključivši se s 38 lupoglavskih seljaka dobrovoljačkim postrojbama satnika Josipa Lazarića. U Lupoglavu je pored toga ostao zapamćen po iznimnoj brizi i interesu za poljodjelstvo, nastavljajući tako rad svojeg oca Pompea IV., koji je 1785. na lupoglavskom imanju započeo uzgoj angora koza i merino ovaca. U starosti je Paolo Maria Brigido doživio tešku tragediju. Od rane zadobivene u dvoboju umire mu 1840. u Beču sin jedinac Giuseppe Ferdinando. Kćeri Giuseppea Ferdinanda Brigida, Paolina i Ferdinanda, kao djedove nasljednice prodaju 1883. lupoglavski posjed Tomassu Sottocoroni iz Vodnjana110. Od 1903. do danas novi je kaštel u posjedu obitelji Ribarić, Ravnić i Andrejević. Radi vlasničkih odnosa, oni su palaču kaštela vertikalno podijelili u tri djela111. Cijeli objekt danas je u dosta jadnom stanju i, osim podruma van upotrebe. Ulazna vrata u obodnom zidu posve su nestala, južna kula temeljito je pregrađena u stambeni objekt, dok ostalim trima, zidovima između njih, kao i palači, prijeti urušavanje.

Lupoglav (Meriunels, Marenfels, Mahrenfels, Möhrenfels)

Na padini brda, JI od sela, 14 km JI od Buzeta / VL

U čuvenoj darovnici cara Heinricha IV., kojom 31. srpnja 1064. daruje markgrofu Ulrichu I. Weimar-Orlamunde velike istarske posjede, spominje se i posjed Lompaga. Prema tumačenju nekih povjesničara, pod tim imenom krije se Lupoglav112. No bez obzira na to je li zaista riječ o Lupoglavu ili nekom drugom lokalitetu, radilo se o selu, a ne o kaštelu/gradu (castrumu ili castellumu).
Prvi nedvojbeni spomen kaštela nalazi se u darovnici akvilejskog patrijarha Gregorija de Montelonga od 13. srpnja 1264., kojom on Heinrichu Pazinskom i njegovoj ženi Elizabeti daje u feud castrum de Lupoglau113. Kaštel je sagradio vjerojatno sam Heinrich nedugo prije toga, pa mu ga patrijarh de facto samo potvrđuje, prihvaćajući postojeće stanje114. Heinrich I. Pazinski pripadao je moćnom rodu goričkih ministeriala, koji je u feudu od različitih seniora u 13. i 14. st. držao Gutenegg115, Žužemberg116, Kršan, Barban, Rakalj, opatiju sv. Mihaela kod Pazina, selišta u okolici Žminja i Tara te druge posjede u Koruškoj i Kranjskoj. Heinrich I. bio je za ono doba vrlo obrazovan (tj. govorio je latinski i bio pismen), te je za nepismenog goričkog grofa Alberta II. obavljao i najpovjerljivije zastupničke misije (npr. pregovore s Mlečanima i akvilejskim patrijarhom)117, što je njegov senior znao i dobro nagraditi. Heinrich (I.) Pazinski umire 1282., a naslijedio ga je malodobni sin Heinrich (II.) koji prvi uzima predikat ‘Lupoglavski’ (‘de Meriunels’ ili ‘von Marenfels’). Za njegove maloljetnosti posjedom upravlja njegova majka Elizabeta (od Kostela/Petrapilose), koja u sinovo ime 1292. potvrđuje da je od porečkog biskupa primio feud u Taru118. Oko 1290. Heinrich Lupoglavski postaje punoljetan i sam upravlja nasljedstvom, no ubrzo se pokazalo da je slab gospodar. Najprije 1290. prodaje posjed Pirkach u Koruškoj, zatim 1293. spomenuti posjed u Taru, a konačno 1295. i grad Žužemberg da bi podmirio dug od 411 srebrnih maraka, koje je posudio od goričkog grofa Alberta II.119 Premda 1300. Heinrich Lupoglavski potvrđuje da je Lupoglav dobio u feud od akvilejskog patrijarha, gorički grofovi su toliko jaki da poslije Heinrichove smrti oni odlučuju o gradu i pripadajućim posjedima. Rezultat toga je da je 1342. u obiteljskom diobenom ugovoru između goričkih grofova Lupoglav ubrojen u goričke posjede za koje se patrijarha niti ne pita. Heinricha Lupoglavskog nasljeđuje Volker de Marrenuels. Ne zna se jesu li on i njegov prethodnik bili srodnici. Također ostaje zagonetka od koga je Volker u feud primio grad. Vjerojatnije je da ga je (prije 1307.) dobio od goričkih grofova, čiji je bio marschalcus (maršal). Volker je vjerojatno identičan Vilkeru, slugi od Lupoglava, koji 1325. sudjeluje u Istraskom razvodu. Umro je prije 1334., a naslijedio ga je sin Volker II. de Merenwelcz ili von Merenvels, koji se spominje sve do 1368120. Volker II. je s majkom Giselom najviše boravio u Sovinjaku, a Lupoglavom je u njegovo ime 1341. upravljao kaštelan Leo. Izgleda da je Volker II. zbog nekog razloga izgubio Lupoglav, jer već 1362. gorički grof Albert IV. (+1374.) daje grad Erhardu Ebersteinu, koji mu za primljeni posjed polaže vazalnu obvezu. Po Erhardovoj smrti (+1371.), nasljeđuju ga nećaci Nicholas (Nixo), gorički podestat u Pazinu i Albert, koji obiteljskom imenu Eberstein 1373. dodaju predikat von Moernuels. Izumiranjem istarske grane goričkih grofova, po nasljednom ugovoru njihova imanja 1374. prelaze u posjed Habsburgovaca, čime Ebersteini Lupoglavski postaju habsburški vazali121. Nicholas Eberstein nije imao muških potomaka pa Lupoglav prelazi u nasljedstvo njegove kćeri Anne koja 1409., uz pristanak nadvojvode Ernesta Habsburškog, određuje da po njenoj smrti pripadne njezinu drugom mužu Günteru Herbersteinu122. Anna umire 1411., a Günter Herberstein (+1421), da bi uredio odnose sa susjednim mletačkim posjedima, 1420. sklapa ugovor o razgraničenju s rašporskim kapetanom123. Budući da su Anna i Günter Herberstein imali dvije kćeri, po prvenstvu muškog nasljedstva, njegove posjede nasljeđuju nećaci Juraj (Georg II.) i Andrej (Andreas), sinovi Otta Herbersteina124. Andrej je obnašao vojnu dužnost kapetana Postojne125. Andrejev sin Leonhart, također kapetan Postojne, otac je čuvenog diplomata i pisca Sigismunda (Žige) Herbersteina126. Leonhartov brat Juraj (III.) sve do svog tragičnog kraja 1491. živi u Lupoglavu127. Njega nasljeđuje nećak (Žigin brat) Johann Herberstein. Herbersteini su se isticali u vjekovnoj lojalnosti kući Habsburg, no Ivan (Johann) se u ratu između cara Maximiliana i Venecije128 priklanja Mlečanima i 17. lipnja 1508. predaje im Lupoglav prihvaćajući vazalnu obvezu129. Austrijske postrojbe ubrzo preotimaju Lupoglav, a car odobrava 100 rajnskih forinti godišnje za njegovo osiguranje. No, Mlečani se ne žele samo tako odreći strateški važnog položaja. Kaštel, koji brani Žiga Herberstein, iznenada napadaju i 6. studenog 1509. razaraju postrojbe pod zapovjedništvom Angela Trevisanija130. U protuudaru carskih trupa pod knezom Krstom Frankopanom i tršćanskim kapetanom Nikolom Rauberom, koje deblokiraju opkoljeni Trst, u zarobljeništvo 3. listopada 1511. pada mletački zapovjednik, providur Gierolamo Contarini. Kao vrijednog zarobljenika Contarinija prebacuju u duboku pozadinu, u Lupoglav, no on uskoro uspijeva odande pobjeći131. Premda po sklapanju mira Lupoglav ostaje u rukama Herbersteina, posljedice borbi i dviju epidemija kuge, koje su neposredno potom uslijedile (1510. i 1511.), te turske provale 1511., tako su strašne da su selišta podložna gradu opustjela. Herbersteini stoga na njih dovode velik broj novih naseljenika (23% od ukupnog broja stanovnika) - uglavnom prebjege iz Bosne i Hrvatske - koje onodobni izvori nazivaju Tschitschen (Đići). Da bi dobili pravu sliku posjeda, Herbersteini 1523. daju sastaviti urbar lupoglavske gospoštije. U urbaru je podrobno opisan kaštel koji je s razvojem ratne tehnike zastario i postao nepodesan za obranu. Ratna razaranja i slabo održavanje razlogom su da je kaštel bio u dosta jadnom stanju, pa je procijenjeno da bi za njegovu obnovu trebalo uložiti oko 2.000 rajnskih forinti. Kako je to bio golem iznos, predložena je samo djelomična sanacija u vrijednosti od 400 rajnskih ft132. Dvije godine kasnije (1525.), Georg (IV.), Sigismund i Wilhelm Herberstein zamjenjuju s nadvojvodom Ferdinandom Habsburškim istarske posjede za baruniju Reitberg u blizini Maribora. Nadvojvoda Ferdinand privremeno Lupoglav povjerava na upravljanje pazinskom kapetanu Jakobu von Duru133.

Postavši hrvatsko-ugarskim kraljem, Ferdinand I., 12. prosinca 1527. u Heinburgu, kako bi podmirio dug od 10.760 ugarskih forinti nastao uzdržavanjem postrojba za obranu Klisa, potvrđuje ugovor kojim Petru Kružiću, senjskom i kliškom kapetanu, zalaže Lupoglav134. Kružić u Lupoglav sklanja svoju obitelj, a sam koristi svaku stanku između borbi i obveza u Senju i Klisu da bude s njima. Preko Lupoglava razvija živu diplomatsku aktivnost, kontaktirajući ne samo s kraljevim dvorom, nego i Venecijom, Sv. Stolicom i francuskim kraljem. Poslaničke dužnosti za njega obavljaju pouzdani lupoglavski kaštelani Nikola Jadrijević (de Andreis), potom Antun Tadijolović i na kraju Nikola Batalović, koji je Kružiću bio i kancelar. Tako Kružić 25. travnja 1532. šalje Jadrijevića iz Lupoglava u Veneciju da traži objašnjenje stava Serenissime koja je blokadom onemogućavala opskrbu Klisa, time izravno pomažući Turcima. U veljači 1535. Antuna Tadijolovića šalje s pismima za papu i francuskog kralja. Ta se misija nesretno završila, jer je pod sumnjom veleizdaje135 riječki kapetan Jerolim Zadranin u Rijeci zatočio Tadijolovića. Premda je ispitivanje, provedeno u Kastvu 2. ožujka 1535., pokazalo Kružićevu i Tadijolovićevu nevinost, on je dugo ostao u zatočeništvu. Kancelar Nikola Batalović, koji je Tadijolovića naslijedio u kaštelanstvu, i dalje vjerno služi Kružićeve nasljednike nakon njegove junačke pogibije (12. ožujka 1537.). Lupoglavski kaštel nije Petru Kružiću služio samo kao pribježište, nego i kao zatvor za turske zarobljenike koji su po ratnim običajima onog doba otkupljivani za velike svote. Da je to bilo i te kako unosno, svjedoči jedan incident iz 1532. Naime, iz lupoglavskog kaštela pobjegla su šestorica turskih zarobljenika. Kružićevi ljudi sustigli su ih i uhvatili u Piranu, no tada se umiješao mletački pomorski zapovjednik Francesco Dandolo i oteo im zarobljenike. Kružić u pismu od 2. veljače 1532. prosvjeduje zbog tog čina, ali i zbog Dandolova lošeg postupanja s Turcima, koje nije u skladu s njihovim rangom136. Pritom treba imati na umu da im je Kružić bio smrtni neprijatelj, dok je Venecija bila u to vrijeme u miru s Turskom, pa je očito Dandolo Turke preoteo samo da bi se domogao otkupnine.

Kako su Kružićeva žena i sin jedinac umrli prije njega, nakon njegove pogibije otvorilo se pitanje gospodarstva nad Lupoglavom. Grad od Ferdinanda I. još iste godina (u jesen 1537.) na ime kraljevog duga traži knez Vuk Frankopan, a u proljeće 1538. Lupoglav od kralja moli i Kristofor Gusić, koji je bio oženjen Kružićevom nećakinjom. Kralj mu ga odobrava i to uz zalog od 13.000 forinti na šest godina. No, za cijelo to vrijeme Lupoglavom stvarno gospodari Kružićeva sestra Katarina, koja ga 1542. prodaje grofu Banissa. Ovu prodaju kralj očito nije odobrio, jer založno pravo na gospoštiju 1545. za 10.000 ft. daje pazinskom kapetanu Kristofforu Mosconiju. Lupoglavski kaštel u to je doba u tako lošem stanju, da se Mosconi za novčanu pomoć za njegovu obnovu obraća nadvojvodi u Graz. Mosconi je novac za zalog posudio od Ivana Krstitelja Valvasora, koji uskoro preuzima stečena prava. Kako je na Valvasora potom preneseno založno pravo na Žminj, Lovran i Brseč, Ferdinand I. daje 1555. Lupoglav u zalog Ivanu Kružiću137, na ime namire još uvijek neplaćenog duga od 20.000 rajnskih ft138. Dvadesetak godina kasnije (1576.) založna prava prelaze na Margaritu Tunzler, kćer Jelene, sestre Petra Kružića. Margarita (+1610.) je u prvom braku bila udana za senjskog plemića Ivana Sinkovića. Iz tog je braka imala dva sina - Ivana, koji nasljeđuje majku, i Jurja. Ivan Sinković ml. proslavio se predvodeći uskoke u napadima na mletačke posjede oko Buzeta i Rašpora. Usprkos krvave odmazde mletačke vojske139 i nastojanju da ga uhvate, Sinković uskoro (12. listopada 1616.) umire u Lupoglavu prirodnom smrću i sahranjen je u crkvi sv. Stjepana podno kaštela140. U Sinkovićevo doba na kaštelu je izgrađena druga kula i pokretni most, što ipak nije moglo znatno poboljšati njegove obrambene instalacije141. Budući da Sinković nije imao preživjelih muških potomaka, upravu nad gospoštijom preuzima njegov zet Giambattista Marchesetti di Marchesetto koji, usprkos spomenutoj zastarjelosti, kaštel uspijeva obraniti od mletačkog napada 1625142. Austrijski car Ferdinand II. konačno 1626. isplaćuje stari dug Sinkovićevim nasljednicima i, preuzevši Lupoglav, prodaje ga 9. rujna 1626. knezu Johannu Ulrichu von Eggenbergu. Njegov sin i nasljednik Anton von Eggenberg već 1634. prodaje cijelu gospoštiju tršćanskom barunu Pompeu II. Brigidu za 42.000 ft143.

Gotovo čitavo stoljeće, još od vremena Petra Kružića pa do provedbe zaključaka Madridskoga mira, kojim je završio Uskočki rat 1617., lupoglavsko vlastelinstvo doživljava značajne demografske promjene. Naime, poput Kružića, mnogi njegovi časnici i vojnici sklanjaju svoje obitelji iz okolice Klisa i Senja, koji su neprekidno ugroženi turskim napadima, u sigurnost lupoglavske gospoštije. No, uskoci sa sobom donose i strašnu mržnju prema Mlečanima koji su svojim izdajničkim ponašanjem u mnogome pridonijeli padu Klisa 1537. Taj antagonizam očitovao se u opetovanim napadima na susjedne mletačke posjede u Istri, često uz ‘blagoslov’ i na poticaj austrijskog dvora u čijoj su vojnoj službi bili. Na napade su mletačke vlasti odgovarale protunapadima i krvavim odmazdama, što je još više poticalo uskoke na osvetu. U takvom ‘malom ratu’ najviše je stradao običan puk. Sve je to kulminiralo u strašnom Uskočkom ratu 1615-1618. koji je, praćen glađu i epidemijama, prepolovio stanovništvo144. Na prazna selišta Lupoglavske gospoštije (naročito oko kaštela Lupoglav i Vranja) naseljavaju se nakon Madridskog mira senjski uskoci, koje se car obvezao raseliti iz Primorja145.

Ionako slabo održavan kroz stoljeće izmjena raznih vlasnika i zakupnika, u godinama poslije Uskočkog rata, stari lupoglavski kaštel sve više propada. Stoga novi vlasnici baruni Brigido odlučuju napustiti stari burg i u duhu vremena sagraditi udobniju i pristupačniju rezidenciju ne zanemarujući pritom ni svoju sigurnost. Po završetku gradnje (pri čemu je korišten i kamen sa staroga burga) novog kaštela pored sela u podnožju brda na kome se osovio stari grad, prestaje njegova obrambena funkcija. Budući da je i u stambenom pogledu bio tijesan i neudoban, novi vlasnici postupno ga napuštaju. Već 1680., kako je zabilježio J. W. Valvasor, stari burg potpuno je napušten i prepušten zubu vremena. Od njega su danas nažalost ostali tek bijedni ostaci slabo istraženih ruševina.

Nastavak

109 G. Labinjan: O prošlosti kaštela u Lupoglavu i lupoglavske gospoštije, str. 21.

110 C. De Franceschi: Lupoglavo (u: I castelli della Val d’Arsa), str. 193-194.

111 R. Buršić: Lupoglavski ‘grad’ i ‘stari grad’ (“Glas Istre”, 17. 10. 1991.

112 C. De Franceschi, D. Gruber, D. Klen, F. Kos, G. Labinjan.

113 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 71.

114 U to je vrijeme to bila uobičajena praksa. Naime, vazal de iure nije imao pravo gradnje grada/kaštela, već je ono isključivo pripadalo vladaru odnosno senioru. No, kako je senior često bio slabiji i siromašniji od vazala, to mu je preostalo jedino da legalizira postojeće stanje pridobivajući time lojalnost vazala. Poznat je takav primjer s gradom Prozorom iznad Vrlike, koji je sagradio splitski herceg Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, a potom 1406. za nj od kralja Ladislava IV. Napuljskog (Anžuvinca) dobio ‘darovnicu’. Zanimljivo je navesti da je gore spomenutim činom učinjena za današnje shvaćanje još jedna anomalija, koja se doduše u Istri toga doba često ponavljala.
Naime, riječ je o višestrukom vazalitetu, jer je Heinrich Pazinski već od ranije bio vazal goričkih grofova, s kojima su patrijarsi nerijetko bili u sukobu. Vazalu se tako postavljala dvojba, kojem senioru biti lojalan, a on je najčešće to rješavao tako da se priklanjao onome senioru koji je u tom času pobjeđivao ili od kojega je mislio da može izvući veću korist. O moralnosti takvog odnosa ne smije se razmišljati u mjerilima današnjih vrijednosti!

115 Gutenegg (ili Guteneck, slov. Gotnik) nad dolinom Reke, JI od Ilirske Bistrice (danas u Sloveniji), sagradio je Winter Pazinski, također bez patrijarhova dopuštenja.

116 Današnja ruševina Žužemberk zapadno od Novog Mesta.

117 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 90.

118 To je sada već treći senior kojemu maloljetni Heinrich (II.) formalno duguje lojalnost!

119 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 73.

120 M. Kos: Studija o Istarskom razvodu, str. 161.

121 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri i na Kranjskem, str. 74-75.

122 Prvi joj je muž bio Theodor von Teuffenbach.

123 D. Jurčić-Čargo: Gospodarsko stanje lupoglavskog posjeda u 16. stoljeću, str. 14.

124 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 197.

125 Slovenska enciklopedija - sv. 4, str. 15.

126 Sigismund - Žiga Herberstein (1486.-1566.) ističe se u ratu između cara Maximiliana i Venecije (1508-10.), a poslije 1514. kao poslanik habsburških vladara obavlja najteže diplomatske misije u Danskoj, Švedskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Turskoj i Rusiji. Poznata su mu djela autobiografija i Rerum Moscoviticarum commentarii u kojima opisuje svoja putovanja. (Slovenska enciklopedija - sv. 4, str. 15)

127 Bolovao je od shizofrenije i umro potpuno mentalno poremećen. (R. Buršić: Lupoglavski ‘grad’ i ‘stari grad’, “Glas Istre”, 17. 10. 1991.)

128 Tzv. rat ‘Cambraiske lige’.

129 M. Perojević: Petar Kružić - kapetan i knez grada Klisa, str. 94.

130 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 197.

131 D. Gruber: Povijest Istre, str. 219.

132 D. Jurčić-Čargo: Gospodarsko stanje lupoglavskog posjeda u 16. stoljeću, str. 15, 21.

133 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 199.

134 M. Perojević: Petar Kružić - kapetan i knez grada Klisa, str. 94.

135 Habsburgovci su bili u stalnom sukobu s francuskim kraljem Francoisom I. (1494-1547).

136 M. Perojević: Petar Kružić - kapetan i knez grada Klisa, str. 135.

137 O srodstvu Ivana Kružića s Petrom Kružićem postoje različita mišljenja. Dok L. Foscan i G. Labinjan navode Ivana kao sina Petra Kružića, A. Mijatović kao nezakonitog sina, M. Perojević smatra da je on bio Petrov bratić.

138 G. Labinjan: O prošlosti kaštela u Lupoglavu i lupoglavske gospoštije, str. 21.

139 Selo Semić, koje je pripadalo Lupoglavskoj gospoštiji, spaljeno je i do temelja razoreno.

140 R. Buršić: Lupoglavski ‘grad’ i ‘stari grad’ (“Glas Istre”, 17. 10. 1991.)

141 C. De Franceschi: Lupoglavo (u: I castelli della Val d’Arsa), str. 185.

142 L. Foscan: I castelli medioevali dell’Istria, str. 201.

143 C. De Franceschi: Lupoglavo (u: I castelli della Val d’Arsa), str. 190.

144 M. Bertoša: Mletačka Istra u XVI i XVII stoljeću (II), str. 29-68.

145 G. Labinjan: O prošlosti kaštela u Lupoglavu i lupoglavske gospoštije, str. 2.

Prethodna objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (IIc)

Sljedeća objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (IIe)

Povratak na sve novosti