IZMEĐU LAVA I ORLA (II)

16. Listopad, 2015 - 08:25

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Barban
8.5 km JZ od Labina / VK

Očuvani su dijelovi zida, JZ ugaona kvadratična kula i gradska vrata (iz 17. st.).
Barban se kao naselje prvi put spominje 740. g.9 iako neki autori pomiču njegov nastanak čak u 6. st.10 Po ispravi od 10. veljače 1199., kojom se Pribisclaus ‘gastaldius Barbane’ i općina pred goričkim grofom Engelbertom III. obvezuju na neka davanja puljskoj komuni, vidljivo je da je naseljen hrvatskim življem. I u kasnijim ispravama (1304. i 1330.) spominje se Barban kao posjed goričkih grofova (‘terra di Barbana’).11 Novi kaštel izgrađen je na ostacima starijeg, srušenog 1328., ali je bio manji od staroga, pa se materijal (spolij) stoljećima kasnije koristio za gradnju. Barban s ostalim goričkim feudalnim posjedima u Istri ugovorom o nasljedstvu 1374. prelazi u ruke Habsburgovaca. Car Maximilian Habsburški ga 1505. zalaže u ime duga od 7.650 forinti Zanettu de Tassis (de Taxis).12 Ubrzo potom ga u ratu protiv cara Maximiliana (1508.--1516.) zauzimaju Mlečani. Po sklopljenom miru, umjesto da ga vrate, Mlečani ga otkupljuju i za 14.160 dukata skupa s Rakljom prodaju braći Loredan de Santo Stefano. Ovu transakciju potvrđuje dužd Andrea Gritti ducalom od 23. prosinca 1536. Loredanov kapetan Antonio Capello pregrađuje ga 1606. dodajući mu unutrašnje krilo palače. Kod ove dogradnje, kao i one kasnije 1726., kada kapetan Antun Franković dograđuje spojni zid između (očuvane) kvadratične kule i zapadnih vrata, korišten je još uvijek spolij staroga kaštela iz 14. st.13 U 17. st.
o Barbanu, na temelju vlastitih zapažanja, novigradski biskup Giacomo Filipo Tomasini piše da je odlično smješten za obranu, ali je ljeti napušten zbog kužnoga zraka.14Sjeverni dio kaštela je 1700.-1708. pregrađen u crkvu, a branič-kula u zvonik, u čijem je prizemlju uređena sakristija, a na prvome katu kapelica s pristupom iz palače.15

Belaj (Bray)
Između Paza i Šušnjevice 3.5 km JZ od Boljuna

Dobro očuvan. Danas u fazi potpune obnove.
Na prijelazu 16./17. st. stari kaštel Šabec (Sv. Martin) postaje neprikladan, kako za obranu tako i za stanovanje. Stoga, kad 1600. posjed Belaj dolazi u vlasništvo senjskog kapetana baruna Daniela Barba, započinje gradnja novog kaštela-palače. Kralj Ferdinand II. Habsburški ga 1624. daje Ravenjaninu Gabrieleu Zemaniju, ali je vraćen grofovima Barbo 1637. Grof Francesco Carlo Barbo prodaje ga Vajkardu Valvasoru, no kasnije je opet u posjedu obitelji Barbo, koji ga prodaju grofu Jochannu-Weickardu Auerspergu.16

Boljun (Castrum Baniol)
16 km SI od Pazina / VL

Premda zapušten, kaštel je u većem dijelu dobro očuvan.
Boljun je jedan od gradova koje je 1102. akvilejskom patrijarhu Ulrichu I. von Eppensteinu darovao vojvoda Ulrich II. Weimar-Orlamunde. Parijarh Bertrand de St. Ginnes ga između 1335. i 1350. daje firentinskom bankaru Giovanniju Turriniju. Oko 1344. Boljun napadaju ,carevci’ pod Wilhelmom Piscazerom. Patrijarh Nicholas von Luxembourg potvrđuje ga 9. siječnja 1356. Turrinijevu bratu Isaacu.17
Sedamdesetih godina 14. st. Boljun dolazi u ruke braće Nicholasa i Alberta von Ebersteina, koji ga 1373. odstupaju grofu Hugu VIII. Devinskom. Patrijarh Marquard von Randeck 11. siječnja 1374. potvrđuje grofu Hugu VIII. Devinskom posjed i titulu za odštetu od 200 akvilejskih maraka. Kaštel je u to vrijeme bio srušen i nije se smio obnavljati.18 Poslije smrti Hugova sina i nasljednika Huga IX. (+1399.) kao posljednjeg muškog člana obitelji, Boljun nakratko dolazi u ruke tršćanskog kapetana Nicholasa (Mixa) Wachsensteinera (Kožljačkog). Kaštel je tada, usprkos zabrani, već obnovljen.
U 15. st. Boljunom gospodare Heinrich, a potom Thomas Erlacher, pa Riječanin Ivan Zehorner i na kraju austrijska Komora. Od 1498. u zakupu ga drži senjska plemićka obitelj Moyses (Mojsjević, Moysse), iako titulu i dalje uživa Heinrich Erlacher, Thomasov sin. Za rata između cara Maximiliana i Venecije, 1508. ga zauzimaju Mlečani, no već su se iduće godine bili prisiljeni iz njega povući. Nakon Moysesa, zakupci su Boljuna senjski Nicolichi, koji su također naslijedili Moysese u dijelu Kožljaka, pa pazinski Mosconi. To je razdoblje kada se na pusta selišta sjeverne Istre od Lupoglava do Kršana naseljavaju krvni neprijatelji Mlečana, uskoci. Budući da i zakupci Boljuna ili otvoreno podupiru ili simpatiziraju uskoke, obližnji mletački posjedi ubrzo postaju meta njihovih napada. Naravno da ni Serenissima nije mogla mirno otrpjeti pljačku njenih podanika. Za odmazdu, u srpnju 1600. mletačke postrojbe prodiru do Boljuna i Vranje pljačkajući i paleći sve pred sobom.19 Situacija se još više pogoršava kad poslije 1600. Boljun u zakup uzima lupoglavski gospodar Ivan Sinković ml., koji se proslavio vodeći uskoke protiv mletačkih naselja oko Rašpora i na Buzeštini. Mlečani, ne mogavši potući ili uhvatiti Sinkovića, uzvraćaju istom mjerom. Generalni providur mora Agostino Canal, iskrcavši jak odred Arbanasa (Albance u mletačkoj službi) u Plominu, pljačka 13. rujna 1612. čitav kraj sve do Boljuna.20 No, kako je Boljun ipak bio habsburško vlasništvo, Mlečani ga se nisu usuđivali izravno napasti ne želeći otvoreni sukob s austrijskom krunom. Tek kad je planuo tzv. ‘Uskočki rat’, 1616., ponovno ga napadaju Arbanasi i venturini u mletačkoj službi. Usprkos tomu što je naselje osvojeno, posada pod kapetanom Atanasijem Calottom uspijeva obraniti kaštel.
Poslije ‘Uskočkog rata’ kaštel gubi vojni značaj i prepušten je zubu vremena.
Poput mnogih istarskih gradića, Boljun danas pruža pomalo grotesknu sliku. S jedne strane, svuda su vidljivi znaci prosperiteta i poduzetničkog duha današnjice, a s druge stoji stari kaštel, doduše ‘konzerviran’, ali zanemaren i prepušten jedino kokošima i slučajnim zalutalim turistima.

Kostel (Ruvin, Petra Pilosa, Rauenstein, Wollenstein)
Iznad doline potoka Bracana 5 km Z od Buzeta / VL

Očuvane su još uvijek impozantne ruševine grada.
Rijetko se koji istarski grad/burg može starinom i burnom prošlošću usporediti s Kostelom/Petrom Pilosom. Pretpostavlja se da je srednjovjekovni grad podignut na ruševinama pretpovijesne gradine (kaštelira).21 Kostel se u dokumentima prvi put spominje 965. u darovnici kojom akvilejski patrijarh Rodoald porečkoj biskupiji daje razvalinu burga Ruvin, koji su srušili Slaveni.22 Ime je očito iskvarenica od latinske riječi ruinae = ruševina, razvala. Od Ruvina je kasnije nastalo njemačko ime Rauenstein = Kosmati kamen (što se tumači obraslošću okoliša gustim raslinjem), da bi potom to ime doslovno bilo prevedeno u Petra Pilosa. Kako se Ruvin zaista zvao prije razaranja, tko i kada ga je sagradio, te kako i kada je razoren, ostaju nepoznanice. Svakako je kao ruševina imao svoju vrijednost, što povlači zaključak da nije bio srušen do temelja, već samo na neki način onesposobljen za obranu. Hrvatsko ime Kostel izvedeno je od latinskog castellum i tome njegovi podložnici nisu dodavali još neko drugo ime.23
Ruvin se ponovno pojavljuje u jednoj dvojbenoj ispravi vojvode Heinricha Bavarskog (kasnijeg cara), kojom daruje castrum Rivin akvilejskom patrijarhu. Naime, isprava je upitna zbog godine izdavanja 1102., dok to - ukoliko je u pitanju spomenuti vojvoda - može biti jedino 1002. Posve je pak sigurno da ga 17. studenog 1102. istarski markgrof Ulrich II. (I.) von Eppenstein i njegova žena Adelheida daruju patrijarhu Druuine. Kako se u darovnici koristi termin villam (lat. selo), a ne castrum ili castellum (burg) uz ime Druuine, postoji mogućnost da je tom prigodom markgrof patrijarhu darovao samo selo, koje se u blizini razvilo, dok je kaštel već prethodno spomenutom darovnicom (iz 1002.?) prešao u vlasništvo patrijarha.24 Prelaskom pod vlast patrijarha, Kostel dobiva na važnosti pa se u nj u 13. st. iz Kaštela (Castelvenere) prenosi sjedište patrijarhova namjesnika markeza za Istru (sam naziv javlja se tek od 1269., dok se prethodno koristilo titule generalnog gastalda ili pak rihtara). No, taj prijenos bio je više formalan nego stvaran, jer markezi sve do 1310. preferiraju Buzet kao svoje prebivalište.25
Povijest Kostela - Petra Pilose postaje nešto jasnija u 13. st. kada ga patrijarsi daju u feud njemačkoj viteškoj obitelji, koja po njemu izvodi obiteljsko ime de Petrapilosa. Prvi znani gospodar Kostela iz te obitelji je Vulingius de Petra Pilosa, koji 18. prosinca 1210. kao patrijarhov vazal svjedoči sporazumu između patrijarha Wolfgera i Pirana.26Vulingiusov nasljednik
(i vjerojatno sin) Vikard I. (Vicardus, Weichard, Rizzard)27 nazoči 13. siječnja 1238. sklapanju protukoparskog sporazuma između svog seniora, patrijarha Bertholda von Andechs-Meran i goričkog grofa Meinharda III.28 Vikard I. de Petra Pilosa povećava svoje posjede dobivši u leno od patrijarha Bertholda mali feud Salež (sjeverno od Kostela) i Grožnjan. Od tada se on češće koristi pridjevkom de Grisignana nego Kostelski. Udajom njegove sestre Elizabete za jednog od najmoćnijih goričkih vazala u Istri, Heinricha Pazinskog, raste ugled kostelskoga gospodara. No, proširivši feud i osilivši se, Vikard I. pokazuje znakove nepoštivanja vazalnog odnosa prema svom senioru. Naime, po kasnijim ispravama od 1253. (u Veneciji) i 1255. (u Pazinu) Vikard I. nastupa kao svjedok ili zastupnik goričkih grofova.29 Poput oca, i Vikardovi sinovi Heinrich i Carstmann nastoje što više iskoristiti naklonost akvilejskog patrijarha šireći vlastite posjede, no jednako tako koriste se sukobima u koje je njihov senior bio upleten. Još za očeva života 1256. Carstmann je obnašao čast podestata u patrijarhovu Motovunu. Heinrich se pak 1264. pojavljuje kao prisegnuti svjedok u sporazumu između patrijarha Gregoria de Montelonga i goričkih grofova Meinhardta IV. i Alberta II. Kasnije iste godine Heinrich Kostelski nazočan je u Svetvinčentu kod čina polaganja vjernosti Puljans akvilejskom patrijarhu. U srpnju 1264. nalazimo ga pri podjeli patrijarhove darovnice za Lupoglav Heinrichu Pazinskom i njegovoj ženi Elizabeti. Heinrich de Petra Pilosa i Conon I. Momjanski tom prigodom potvrđuju primitak darovanih posjeda u ime njihove rođene i nerođene djece.30 No, tri će se godine kasnije Heinrich Kostelski i Conon I. Momjanski naći na suprotnim stranama. Naime, polovicom 13. st. snažna koparska komuna je, koristeći slabost akvilejskog patrijarha, počela po uzoru na Veneciju voditi izrazito ekspanzionističku politiku. Nakon rata s Trstom, Kopar se okreće prema jugu i 1267. opsjeda Poreč. Patrijarh Gregorio de Montelongo nato sklapa protukoparski savez s goričkim grofom Albertom II., no on se ubrzo raspada i gorički grof dapače sklapa savez s Koprom. Poraženog patrijarha Albert II. zatvara u srpnju 1267. u furlanski samostan Rosazzo (Rožac).31 Patrijarška je stolica tako ostala ispražnjena sljedećih sedam godina. U ratnom metežu koji je vladao Istrom, jer je i Venecija koristeći situaciju krenula u osvajanje patrijarhovih posjeda, većina akvilejskih vazala pokušala je iskoristiti priliku i osloboditi se podložništva svom senioru, prelazeći otvoreno u goričku službu. Jedino gospodari Kaštela (Castelvenere) i Kostela (Petra Pilose) ostaju vjerni patrijarhu.32 Nasuprot Carstmannu i Heinrichu de Petra Pilosa tako su se našli njihovi susjedi Conon I. i Biaquin I. Momjanski, koji su prišli patrijarhovim protivnicima. Mračna epizoda što će uslijediti, do danas nije pravo razjašnjena. Naime, 1274. Carstmann i Heinrich Kostelski, uz pomoć stanovnika obližnjeg Kaštela33, ulaze u Momjan i u krevetu kastriranjem (turpiter interfectus) ubijaju Biaquina I.34 Osveta Biaquinova brata Conona I. Momjanskog bila je brza i strašna. Njegove postrojbe, ujedinjene s vojskom Kopra i goričkih grofova, opsjedaju Kostel/Petru Pilosu. Braća sama ne mogu im se oduprijeti i grad ubrzo pada. Grad je razoren, Heinrich pada živ u ruke osvajačâ koji mu odrubljuju glavu, a Carstmannu se gubi svaki trag (vjerojatno je i on na mjestu ubijen).35
Ubrzo potom (1274.), izborom novog patrijarha Raimonda della Torrea, dolazi do primirja između zaraćenih strana. Kostel se obnavlja, a gospoštiju nasljeđuje Heinrichov sin Vikard II. Doduše, pravo na dio Kostela nasljedstom pripada Vikardovom stricu Asquinu, gospodaru Verma u Furlaniji, ali on ne ometa nećaka u uživanju posjeda.36 Za razliku od oca i strica, Vikard II. nije bio baš odan svom senioru, akvilejskom patrijarhu, već je poput ostalih susjeda bio sad na patrijarhovoj strani, sad na strani njegovih protivnika. Patrijarh se doduše 1275. izmirio i ponovno 1278. stupio u savez s goričikm grofom Albertom II., ali se nastavio rat protiv Mlečana. Vikard II. se pritom (što je i razumljivo s obzirom na sudbinu njegova oca) bori na strani Serenissime protiv goričkih i patrijarhovih postrojba. Konačno, 1285. nastupa primirje. Vikard II., kao vazal Raimonda della Torrea, tako se već prvom ispravom u kojoj se spominje (izdanoj u Kostelu 10. studenog 1285.) morao obvezati da će patrijarhu podmiriti pričinjenu štetu (za neku crkvu koju je razorio boreći se protiv patrijarhove vojske u Furlaniji).37 Dvije godine kasnije (1287.) rat između akvilejsko-goričkog saveza i Venecije ponovno je planuo. Vikard II. opet staje na stranu Mlečana i otvara im vrata svog (tj. patrijarhova) Grožnjana. Grožnjan je po primirju 1291. vraćen patrijarhu, a Vikarda II. patrijarhov markez Gottfried della Torre proglašava izdajnikom i osuđuje na progonstvo. Presuda nije izvršena, no Vikard II. se u ime odštete morao odreći prava na Grožnjan i Salež.38 Ali, prekaljeni ratnik nije našao mira. Umjesto toga, u borbama koje su planule u Furlaniji između goričkog grofa i patrijarha, ratuje na Albertovoj strani. Razaranje koje je nanio gradiću Perteole konačno je prelilo čašu patrijarhova strpljenja i Raimondo della Torre 1297. posiže za najstrašnijom (srednjovjekovnom) kaznom: ekskomunikacijom. Vikard II. nema drugog izlaza do pognuti glavu. U patrijarhovoj palači u Udinama u listopadu 1297. pred patrijarhom i okupljenim prelatima izriče javno pokajanje, priznajući masakr stanovnika, no najtežu optužbu (po mjerilima onog vremena) za rušenje crkvenog tornja prebacuje na goričkog grofa Heinricha II. Izopćenje je potom ukinuto, no Vikard II. se samo prividno
(i privremeno) pokorio svome senioru. Primirivši se, Vikard II. upada u financijske teškoće, pa je 1299. prisiljen založiti Kostel, Grožnjan i Salež stricu Asquinu od Verma (koji je tada praktički već na samrti) i njegovu sinu Federicu.39 No, mir je u to doba u Istri i Furlaniji bio kratkotrajan i već 1302. Vikard II., udruživši se s Biaquinom II. Momjanskim (unukom čovjeka koji mu je pogubio oca), ponovno nekažnjeno pljačka patrijarhove posjede u Furlaniji.40 Začuđujuće, umjesto kazne, Vikard II. 1307. od patrijarha Ottobona de Razzija dobiva u feud selo Colton (Kodolje).41 Novi rat, koji je 1309. planuo između akvilejsko-goričkog saveza i Venecije, pružio je osionom kostelskom gospodaru novu priliku. Naime, u tom se sukobu Biaquin II. Momjanski priklanja Serenissimi.42 To koristi Vikard II. i u proljeće 1311. osvaja Momjan, da bi ga ubrzo potom (7. svibnja 1311.) za 200 akvilejskih maraka odstupio patrijarhovu vazalu (i goričkom pouzdaniku) Friedrichu od Pramberga. Dvije godine potom, 1313. Vikard II. ponovno strahovito pustoši patrijarhove posjede u Furlaniji, ne štedeći pritom ni posvećena mjesta. Čuveni samostan u Rosazzu (Rožac) u takvoj se situaciji spasio pljačke i pokolja samo zahvaljujući otkupnini koju je platio Vikardu. Uza sve to, zahvaljujući zagovoru goričkoga grofa, patrijarh Pagano della Torre ga (poput svog prethodnika) ne kažnjava, već mu 1319. poklanja još neke posjede. Nesumnjivo potaknut strahom da Bog neće biti tako milostiv prema njegovim (ne)djelima, Vikard II. te posjede pred smrt (vjerojatno 1329.) poklanja samostanu u Rosazzu.43 Vjerojatno je i grof Albert III. bio široke ruke prema prekaljenom ratniku, jer se u jednoj ispravi iz 1323. Vikard II. spominje kao gospodar Kostela i Rašpora. Rašpor je, naime, mogao dobiti u feud jedino od goričkog grofa kojemu je taj grad pripadao.44 Treba još spomenuti da je Vikard II. (iako nepismen45 ) u više navrata obnašao časti patrijarhova podestata u Bujama (1295.), Miljama/Muggi (1313.) i Sacileu (1314.).46
Poput oca, i Vikardov nasljednik, sin Petar, bio je skloniji maču i ratovanju nego mirnom životu. Još za očeva života, u sukobu koji se 1328.-1329. vodio oko Pule, Petar se bori protiv akvilejskih vazala Castropola u vojsci goričkog kapetana Huga III. Devinskog, preuzimajući nakon njegove smrti zapovjedništvo nad goričkim postrojbama. Patrijarh Pagano della Torre ga stoga dva puta pred furlanskim staležima oštro upozorava. Kako je po feudalnome pravu, poslije očeve smrti, Petar kao vazal morao od patrijarha zamoliti i primiti feud,47 izgleda da se nakratko primirio.48 No, po obavljenoj investituri nastavio je po starom, boreći se na strani patrijarhovih neprijatelja. Goričkom vojskom, koja ratuje protiv patrijarha 1331. uz generalnog kapetana Grifona von Reiffenberga, zapovijeda Petar Kostelski.49 Vojna se iskazuje naročitom okrutnošću i nasiljem, a završava gubitkom svih patrijarhovih posjeda u jugozapadnoj Istri (Pula, Bale, Rovinj i Torre di Borasso), koji se predaju Mlečanima.50 Patrijarh Pagano della Torre, i ovaj put nemoćan protiv nevjernog vazala, može ga samo ponovno oštro ukoriti pred furlanskim staležima. Zanimljivo je da je Petar sve to vrijeme, obilježeno njegovom prevrtljivošću, bio uz pulske Castropole (spominje se 1327. i 1330.) jedini istarski plemić koji sjedi u akvilejskom staleškom vijeću. Nekoliko mjeseci po patrijarhovu ukoru, izgleda da su se Pagano della Torre i Petar Kostelski izmirili, jer se Petar pojavljuje kao svjedok i fidesjuror u rješavanju jednog spora pred patrijarhom.51 Kao i njegova oca, dugotrajno i skupo vojevanje dovelo je Petra u financijske neprilike. Stoga on 1333. zalaže Motovuncima za 1.000 malih lira jedan mlin. Zalog nikada nije otkupio, nego dapače 19. ožujka 1335. preko motovunskog podestata tajno stupa u vezu s Venecijom, nudeći im Kostel na otkup. Pregovori su se otegli, a kako je Petru trebao novac, on 1336. posuđuje od dva Piranca 60 akvilejskih maraka. Ubrzo potom Petar Kostelski umire ostavljajući iza sebe ženu Speronellu i nedoraslu djecu.52
Gotovo neprekidne borbe što su se u 14. st. vodile na patrijarhovim posjedima i oko njih u Istri, bile su uzrokom da patrijarhov namjesnik za Istru (markez53) stvarno počne boraviti u najjačoj utvrdi, koja je još pripadala patrijarhu - Kostelu. Tako još 1310. u Kostelu nalazimo markeza Conzija de Portisa.54 Sačuvane isprave iz kasnijeg razdoblja (1335., 1363., 1381., 1395. i 1397.) pokazuju da markez zaista sve do sloma patrijarhove vlasti u Istri boravi u Kostelu. Ostaje pomalo nejasno, kako su bili uređeni odnosi ‘sustanarstva’ s gospodarima kostelskoga feuda.
Udovica Petra Kostelskog, Speronella di Porzia, potjecala je iz jedne od najbogatijih furlanskih obitelji, pa se po muževljevoj smrti 1339. vratila obitelji, prije toga prepuštajući na ime poravnanja nastalih dugova Grožnjan (kao dio kostelskog feuda) Giovanniju Francescu di Castellu.55 No, već 1343. feudom u ime djece Petra Kostelskog upravlja njihov ujak i staratelj Articone di Porzia. Devet godina kasnije, 1352. Petrov sin Nikola stasao je do punoljetnosti, pa mu patrijarhov markez Giacomo Moroello da Luca kao akvilejskom vazalu potvrđuje investituru u sva dobra koja su uživali njegovi pređi.56 To je ujedno i jedini podatak o posljednjem izdanku obitelji Petrapilose (Kostelskih).
Kada nakon niza (slabih) patrijarhâ romanskoga podrijetla, 1350. na patrijaršku stolicu dolazi Nicholas von Luxembourg, polubrat njemačkog cara Karla IV., mijenja se politika patrijarške podjele feuda. Patrijarh Nijemac preferira njemačke vazale s područja Goričke grofovije. Tako i kostelski feud, nakon izumrća prvih vlasnika-vazala ponovno dolazi u izravni patrijarhov posjed, a on ga, izdvajajući prije toga Salež, podjeljuje (izgleda samo na upravu) Ulrichu von Reifenbergu.57 Zbog umiješanosti u koparsku protumletačku pobunu 1348., Venecija je bezuspješno progonila Ulricha raspisavši ucjenu za njegovu glavu. Želeći se zacijelo riješiti progona, a znajući za tajne pregovore vođene još za života Petra Kostelskog o prodaji kostelskog feuda Veneciji, Ulrich ih 1355. obnavlja. Kako je već 7. siječnja 1356. ustanovljena prijepornost Ulrichova prava na Kostel/Petra Pilosu, pregovori su se sveli samo na Grožnjan. Konačno 1358. Grožnjan prelazi u mletačke ruke uz uglavljenu svotu od 4.000 dukata. Ni ta prodaja nije protekla glatko, jer 1385. Mlečani isplaćuju dodatnih 1.000 dukata Giacomu di Porziji (bratu Speronelle, udovice Petra Kostelskog) u ime odštete za Grožnjan, na koji je očito imao neka prava.58
U drugoj polovici 14. stoljeća posjedi akvilejskog patrijarha u Istri svedeni su na samo nekoliko kaštela i utvrđenih gradića, dok su ostalo prigrabili što Venecija, što gorički grofovi. Patrijarh, pritisnut sa svih strana, bori se za opstanak u Furlaniji, dok istarskim posjedima, koji su i fizički odvojeni od ostatka domaina, upravljaju njegovi markezi. Markezi pak, sve redom pripadnici poznatih feudalnih rodova (Reifenberg, Spilinberg, de Castello i dr.), i sami gledaju više svoju korist, nego interese oslabjela i osiromašenog patrijarha. U takvoj situaciji markezi ponekad uzimaju u zakup ne samo Kostel u kojem borave nego i cijeli markizat. Naravno, oni taj zakup skupo naplaćuju sa zakupljenih posjeda, ne vodeći brigu čak niti oko održavanja Kostela. Markez Herdiborg Moravski, bliski rođak patrijarha Ivana Sobjeslava Moravskog, zasigurno je 1395. prebivao u Kostelu. No, u kakvu je stanju ostavio grad u kojem je živio, najbolje govori činjenica da je pet godina kasnije patrijarh Antonio Caetani dao Kostel markezu Venceslasu Spilinbergu u zakup za 200 dukata godišnje, ali uz naredbu da obavi temeljiti popravak grada. Taj popravak obuhvaća gotovo sve, od krova palasa do konjušnice. Uz to markez se obvezuje uzdržavati najmanje deset konjanika i dvjesta pješaka.59 Česte promjene zakupaca i vidova zakupa ponekad su dovodile do sporova oko prava na kaštel. Tako se 1403. furlanski plemić Nicolo de Portis spori s patrijarhom Antoniom Pancerom oko založnih prava na Kostel. Ni tijek ni ishod spora nisu poznati, no patrijarh Pancera uskoro daje Kostel svojoj braći Nicolu, Nataleu i Franceschinu. Već 7. rujna 1406. oni se služe Kostelom kao jamstvom u ugovoru o zakupu mitnice u Venzonu (u Furlaniji), sklopljenim s Nicolom della Torreom60, uz obvezu da ga della Torre čuva i nikom ne preda osim u slučaju više sile.61 Ovaj se uvjet čini pomalo čudnim i nepotrebnim, no prethodni su događaji pokazali da ima itekako smisla. Naime, 1397. je čast markiza obnašao Antonio Caraffa zvan ‘Zloba’ (Malizia). Patrijarh je 30. svibnja 1397. posebno pohvalio Caraffu zbog vjerne službe, no on nekoliko dana kasnije, valjda želeći iskoristiti kraj mandata, otima imanja nekih Koprana. Patrijarh ga zove na odgovornost, naredivši mu da u odsutnosti Kostel preda na čuvanje Masellu Tortellu. Ali, Caraffa se tome usprotivio i zauzevši grad predao ga Bartolomeu di Treni (Trene). No, patrijarh još uvijek ima dovoljno snage da slomi osionog markeza. Umjesto neposlušnog Caraffe, 20. lipnja 1397. na mjesto je markeza imenovao Bernarda di Borgopontea iz Čedada/Cividalea (koji je već 1395. obnašao tu čast), prethodno Kostel povjerivši Ruggeru Spinelliju.62
Patrijarhovu su vlast u Kostelu krajem 14. stoljeća, pored neposlušnih markeza, ponovno ugrožavali Mlečani. Smrt Petra Kostelskog presjekla je tajne pregovore o predaji grada, započete davne 1335. Serenissima je itekako uviđala važnost Kostela, koji je kao jako vojno uporište predstavljao branu mletačkom širenju u unutrašnjost Istre, istovremeno ugrožavajući njihove priobalne posjede, ali splet okolnosti ju je natjerao da gotovo za šezdeset godina zatomi svoje želje. Tek kad se 1395. Venecija uspjela dokopati Rašpora, mletački senat posredstvom svog rašporskog kapetana oprezno pokušava nagovoriti tadašnjeg markeza Herdiborga Moravskog da im prepusti Kostel.63Pregovori nisu ni ovaj put bili uspješni za Veneciju, no dani patrijarhove vlasti bližili su se kraju.
Kao saveznici kralja Sigismunda Luksemburškog, patrijarh Antonio Pancera i njegov nasljednik Ludwig von Teck upleli su se u dugotrajni sukob s Venecijom, što će 1420. dovesti do gubitka čitave Furlanije i sloma svjetovne moći patrijarha. U Istri su posjedi i moć patrijarha bili i onako već toliko opali da Mlečani zadnjeg markeza niti ne nazivaju više markezom Istre, nego samo markez Pietra Pelose.64 Taj posljednji patrijarhov markez bio je Cristoforo di Cuccagna iz Videma/Udina, inače ogorčeni protivnik Venecije. Markezova vlast uistinu je tada već bila svedena samo na Kostel, Buzet, Oprtalj i Milje (Muggiu) u sjevernom dijelu Istre, Dvigrad na Limskoj Dragi, te Labin i Plomin, posljednja patrijarška uporišta u jugoistočnoj Istri. Slom patrijarhove moći i mletačko osvajanje njegove prijestolnice Udina,
6. lipnja 1420., potaknulo je Labin, Plomin i Milje da se dragovoljno predaju Serenissimi, dok je Dvigradom upravljao promletački rektor Lugnano de Lugnani. Tako se Di Cuccagna našao u nemogućem položaju. Patrijarhove državine je praktički nestalo, a markezu koji je upravljao njenim ostacima preostao je izbor komu će se predati: Veneciji ili austrijskome nadvojvodi. Venecija je u tom trenutku vojno neposredno prisutna i najspremnija za nasilno zauzimanje ostataka istarskog markizata, pa di Cuccagna pokušava naći izlaz u pregovorima. Istovremeno, tajnim kanalima uspostavlja vezu s Habsburgovcima očekujući njihovu pomoć. Bilo pogreškom, bilo izdajom, prepiska pada u ruke dvigradskog rektora de Lugnanija. Uzbunjenim Mlečanima je posve jasno da je svaki nastavak pregovora samo kupovina vremena do dolaska austrijske vojske, a onda su Kostel i Buzet za Serenissimu izgubljeni. Stoga Venecija u proljeće 1421. šalje u napad svog proslavljenog vojskovođu Taddea d’Estu koji zauzima Buzet, a potom na juriš i Kostel.65
Padom Kostela u mletačke ruke, završava povijest svjetovne moći akvilejskih patrijarha. Istra tako ostaje podijeljena na mletački dio i Pazinsku knežiju, koja je još 1374. nasljednim ugovorom goričkih grofova prešla u habsburške ruke. Kostel je, u mletačkoj Istri, uz Rašpor najvažnije zadobiveno vojno uporište, ali Venecija, konačno ga osvojivši - iako svjesna njegove strateške vrijednosti - ne zna što dalje s njim. Već 5. kolovoza 1421. mletački senat raspravlja što učiniti s osvojenim utvrdama. Očito još uvijek zaslijepljeni osvetničkim žarom, neki senatori predlažu da se Kostel, zidine Oprtlja i sve ostale kule u tom području sruše66, drugi su to pak izričito tražili samo za Kostel, dok na kraju ipak nije prevladalo mišljenje da Kostel treba sačuvati, jer on predstavlja ključ obrane tog dijela Istre. Zaključeno je da koparski podestat i kapetan izaberu za Kostel jednog zapovjednika (kaštelana) kojemu će Oprtalj i Buzet plaćati 12 lira.67 U slučaju odsutnosti, kaštelan Kostela morao je osigurati zamjenika, kojega je potvrđivao koparski podestat. Tako je Kostel došao u vojnu zavisnost od Kopra. No, doba relativnog mira, koji je tridesetih godina 15. st. zavladao u Istri, ponovno je potaknuo ideju o napuštanju i rušenju Kostela. U Kostelu je tada bila smještena posada od sedam vojnika s kaštelanom, a grad je u ruševnom stanju bio nesposoban za obranu. Troškovi nužnih popravaka iznosili bi više od 100 lira. Konačno, 3. prosinca 1433. mletački senat naređuje podestatima Kopra i Motovuna da zajedno s rašporskim kapetanom obiđu Kostel i dadu svoje mišljenje o njegovu stanju i svrsishodnosti uzdržavanja.68 Njihovo izvješće nije poznato, ali grad niti tada očito nije napušten ili srušen. Sedam godina kasnije, 10. ožujka 1440., mletačko Vijeće desetorice daje Kostel u feud pirancu Nicolòu Gravisiju.
Nicolò Gravisi, piransko-koparski plemić, bio je jedan od desetorice izabranih koparskih kapetana koji su zapovijedali mletačkom stražom u Padovi.69 Zahvaljujući njemu je u noći 7. ožujka 1435. otkriven očajnički pokušaj Marsiglija Carrare (jedinog preživjelog sina Francesca ‘Novella’) da Mlečanima preotme Padovu. Carrara je uhvaćen i pogubljen, a Serenissima je u znak zahvalnosti dodijelila Nicolòu Gravisiju nagradu od 400 dukata godišnje. Dukalima od 29. rujna 1439. i 10. ožujka 1440. dužd Francesco Foscari i Vijeće desetorice daju Nicolòu Gravisiju, sinu Vantinom i njegovim nasljednicima u ‘vječni feud’ Castrum Petraepillosae (Kostel)70, čija je vrijednost u tom trenutku procijenjena na 150 dukata. Ostatak do sume od 400 dukata morala je Gravisima isplaćivati koparska komorska blagajna. Gravisi uzimaju kasnije (po uzoru na patrijarške markeze koji su stolovali u Kostelu) i titulu markiza od Pietrapelose.71 Tu im titulu Venecija priznaje od 1662., a Austrija potvrđuje 1853.72 Gravisi, koji kostelski posjed drže u svom vlasništvu sve do ukidanja feudalnih odnosa sredinom 19. st., uglavnom žive u Kopru, a Kostel koriste kao ljetnu rezidenciju. Nicolò Gravisi još jednom pretkraj života dokazuje svoju vjernost Serenissimi prikupljajući 1463. u Istri vojsku za napad na Trst.
Nakon smrti Nicolòa Gravisija, dolazi do razmirica oko nasljedstva između njegova najstarijeg sina Vanta i Zoe, udovice drugoga Nicolòova sina, Francesca. To je potaklo Vantu da s ostalom živućom braćom Micheleom, Pietrom i Gravisom 6. svibnja 1483., uz odobrenje koparskog podestata i kapetana, podijeli feud koji se sastojao od samoga burga i dvanaest pripadajućih sela. Sam kostelski burg ostao je u zajedničkom vlasništvu, a braća su se izmjenjivala svake godine upravljajući njime. Pravo suđenja nad feudalnim podložnicima pripadalo je onom bratu koji je tada boravio u gradu, a on se također morao brinuti za njegovo održavanje i popravak.73 U vojnom smislu Kostel je bio pod ingerencijom koparskog podestata i kapetana74, koji imenuje vojnog zapovjednika grada. U 16. st. u gradu je bilo smješteno regrutacijsko središte pazenatičke vojske.
Strašni Uskočki rat koji je od 1615. do 1617. opustošio Istru, za divno čudo nije poharao Kostel. Ipak, sudbina ga nije zadugo poštedjela. Stari burg teško je stradao u požaru koji ga je zahvatio nekoliko godina kasnije (oko 1620.). Po legendi koja još živi u kostelskom kraju, jednoga dana, dok su podložni seljaci popravljali opkop, iz grada je na konju izjahao bijesni kaštelan i počeo ih bez razloga bičevati. Razjareni kmetovi lopatom su mu odsjekli glavu, a potom uz pomoć ostalih seljaka iz obližnjih sela zauzeli grad i do temelja ga spalili da se više nikad ne obnovi.75 Ta legenda možda ima neku povijesnu osnovu, jer se po sačuvanim dokumentima vidi da su Gravisi, prekoračujući svoja feudalna prava, često bili u sporu s podčinjenim seljacima, pa je čak i mletačko Vijeće desetorice u 16. st. moralo ducalom uređivati odnose.76 Ipak, podatak o potpunom uništenju grada netočan je, jer doktor Giuseppe Gravisi 1646. u ime svoje obitelji mletačkom Senatu poručuje da je spreman popraviti grad i osposobiti ga za obranu o vlastitu trošku. Senat je potom naredio koparskom podestatu i kapetanu da izvrše uvid u stanje grada, te izvijeste o potrebnim popravcima za njegovo osposobljavanje, kao i o neophodnom oružju i streljivu. Po primljenom izvješću, u kojem je obrambena sposobnost grada očito pozitivno ocijenjena, Senat je 11. svibnja 1646. naložio da se Gravisima pošalje procijenjeno naoružanje.77 Ipak, dani vojne upotrebljivosti burga prošli su, a i njegovi vlasnici ga uskoro zapuštaju. Posljednja je u uporabi ostala dvorska kapela Sv. Marije Magdalene, u kojoj zrenjski župnik služi misu sve do 2. lipnja 1793., a tada je i ona zbog ruševnosti napuštena.78
Kostel/Petra Pilosa danas je, iako ruševina, još uvijek najočuvaniji primjer gotičkog burga, koji uza svu pristupačnost, blizinu Buzeta i Istarskih toplica, nije unesen čak ni u turistički zemljovid Istre. Poduzeta obnova dvorske kapele ipak daje nade da će Kostel biti bar djelomice spašen, iako su neki dijelovi bespovratno izgubljeni.

: ::> Nastavak

9 Hrvatska - turistički vodič, str. 50.

10 R. Buršić: Utvrda vlastelina Loredana ("Glas Istre", 30.10.1991.), citira navod porečko-pulskog biskupa dr. Dragutina Nežića iz 1971.

11 P. Štih: Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri in na Kranjskem, str. 43.

12 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 230.

13 D. Klen: Arhivske vijesti o nekim kulturnim spomenicima Barbana i Raklja, str. 24-25.

14 R. Buršić: Utvrda vlastelina Loredana ("Glas Istre", 30.10.1991.).

15 D. Klen: Arhivske vijesti o nekim kulturnim spomenicima Barbana i Raklja, str. 28.

16 R. Vlaketić: Belaj - od kaštela Sv. Martina do ladanjskog dvorca, str. 244-249.

17 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 169-171.

18 R. Buršić: Boljunsko glagoljaško gnijezdo, ("Glas Istre", 21. 10. 1991.) str. 6.

19 D. Gruber: Povijest Istre, str. 236-237.

20 M. Bertoša: Mletačka Istra u XVI. i XVII. stoljeću (II), str. 21.

21 T. Ujčić: Grad gradile vile, str. 21.

22 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 16.

23 I danas u priobalnim krajevima Hrvatske lokalno stanovništvo, govoreći o nekom mjesnom burgu ili kuli, koristi jednostavno izraz "kaštel" bez dodavanja posebnog imena, čak i kada je ono postojalo.

24 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 29-30.

25 L. Foscan: I castelli medioevali dell" Istria, str. 38.

26 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 19.

27 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 31.

28 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 23.

29 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 31.

30 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 24.

31 D. Darovec: Pregled istarske povijesti, str. 37-39.

32 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 124.

33 Na tu pomoć u Istarskom razvodu aludira Woscalc Wachspeutel predbacujući predstavnicima Kaštela (Castelvenere) da su se od ...pravega gdna odvrgli i njega na postelje zaklali... (Ð. Šurmin, red.: Istarski razvod, str. 68).

34 R. Buršić: Kosmati kaštel ("Glas Istre", 18. 10. 1991.).

35 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 38; C. De Franceschi, D. Klen i D. Darovec smatraju da su oba brata zajedno uhvaćena i pogubljena.

36 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 30.

37 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 32.

38 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 38.

39 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 39.

40 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 29.

41 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 32.

42 M. Šamšalović: Momjanski katastik, str. 124.

43 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 30.

44 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 32.

45 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 39.

46 D. Darovec: O preteklosti gradu, rodbine, komuna in posesti Pietrapelose, str. 85.

47 F. L. Ganshof: Feudalism, str. 110-112.

48 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 30.

49 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 39.

50 D. Gruber: Povijest Istre, str. 162.

51 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 33.

52 D. Darovec: O preteklosti gradu, rodbine, komuna in posesti Pietrapelose, str. 86.

53 Markez je u patrijarhovo ime imao upravne, sudske, vojne i financijske ovlasti, a uz to i pravo potvrde feuda i uvođenja u posjed (investiture).

54 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 34.

55 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 40.

56 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 33.

57 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 40.

58 D. Darovec: O preteklosti gradu, rodbine, komuna in posesti Pietrapelose, str. 87.

59 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 42.

60 D. Gruber: Povijest Istre, str. 196.

61 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 33.

62 D. Gruber: Povijest Istre, str. 193.

63 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 44.

64 D. Darovec: O preteklosti gradu, rodbine, komuna in posesti Pietrapelose, str. 91.

65 L. Foscan: I castelli medioevali dell"Istria, str. 44.

66 Tako su, po naredbi Taddea d"Este, nakon osvajanja porušene buzetske utvrde i sve kule u okolini.

67 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 45.

68 D. Darovec: O preteklosti gradu, rodbine, komuna in posesti Pietrapelose, str. 92.

69 Nakon mletačkog osvajanja Padove 1405., padovanski knez Francesco "Novello" Carrara i njegovi sinovi Jacopo i Francesco III. bili su zatočeni u Veneciji. Kad je 1406. otkrivena zavjera, kojoj je bio cilj njihov bijeg i oslobađanje Padove, osuđeni su po kratkom postupku i udavljeni u tamnici. Potom je ducalom od 13. svibnja 1406. određeno da odabranom mletačkom posadom u okupiranoj Padovi zapovijeda 10 koparskih kapetana.

70 G. De Totto: Feudi e feudatari nell"Istria Veneta, str. 63.

71 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 34.

72 G. De Totto: Feudi e feudatari nell"Istria Veneta, str. 93.

73 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 36.

74 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 59-60.

75 D. Darovec: O preteklosti gradu, rodbine, komuna in posesti Pietrapelose, str. 96.

76 D. Klen: Iz prošlosti Kostela - Petre Pilose i njegovih sela, str. 40.

77 D. Darovec: O preteklosti gradu, rodbine, komuna in posesti Pietrapelose, str. 97.

78 D. Darovec: Kostel Petrapilosa, str. 51-52.

Prethodna objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (I)

Sljedeća objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (III)

Povratak na sve novosti